Mekane buhtlice

Svoje oduševljenje dizanim tijestom ne mogu objasniti, možda je stvar u tome da me dizana tijesta sjećanjem uvijek odvedu u djetinjstvo. A odrastanje na selu je nešto predivno što se može desiti jednom djetetu. Vjerojatno smo mi klinci sa sela bili zakinuti za neke stvari poput kina, teniskih terena (strašno sam željela igrat tenis, ali možda i bolje da nisam postala poznata tenisačica jer ne znam tko bi vam danas pisao ove tekstove), ali s druge strane vjerujem da ekipa iz grada nije imala toliko zelenih livada i prašnjavih cesta na kojima smo se mi bezbrižno igrali i slobode. Danas kad se sjetim nekih događaja nisam sigurna da bih se usudila ponoviti ih, ali ok, sada barem imamo hrpu zanimljivih dogodovština. Evo jedan primjer kako sam naučila plivati: sjećam se da je to bilo ljeto prije prvog razreda, znači imala sam nekih šest godina i obožavala sam svog tečina Štefa. On je nas klince (sestričnu, bratića, mene i buraza) svugdje vodil sa sobom, a svi izleti bili su popraćeni sa nemjerljivim količinama sladoleda (mislim da smo pojeli na tisuće snjeguljica ?) i na to natankali po litru Fante, Cole ili Spritea. Normalno da smo imali energije, jedino se pitam kako nikad nismo imali probavnih problema. ? Osim što je tečin bil legenda bil je i poprilično ležeran i bezbrižan, pogotovo oko nas klinaca. Nikad nije trčao za nama, nije mu palo na pamet da se boji kako ćemo se zaraziti bacilima iako smo se konstantno valjali sve po svuda i sl. E nekako s tom bezbrižnošću jedan vrući ljetni dan poveo nas je na kupanje na Bednju. Sjećam se da sam bila sva uzbuđena jer nama klincima kupanje je bilo najbolje moguće iskorišteni dan. Došli smo do improvizirane brane (izbetoniran dio rijeke pa se napravio malo veći bazen vode, dubine nekih 1,5-2 metara) i sve je bilo puno klinaca iz okolnih sela. Uglavnom su to bili stariji klinci, svi neki hrabri i veliki. A ja nisam znala plivati, nisam ni imala one leptiriće za ruke.  U jednom trenutku pljus! U vodi sam! Aaaaa! Duboko je! Aaaaa! Vrištim! Bratić dolazi do mene izvlači me van, jedva sam došla k sebi i pljas! Opet sam u vodi! Aaaaa! Sjećam se kako sam stajala na vrhovima prstiju i vrištala! Opet me bratić izvlači van i onda shvaćam, to me tečin cijelo vrijeme zapravo baca u vodu. Ponovio je to par puta i onda je prešao na one starije klince. Sjećam se kako je jedan od njih vikao “Stričeeeeek, nemojte mene, nemojteeeee!”, ali bilo mu je uzalud. To je bila njegova metoda kako da nas klince nauči plivati! ? I samo da budemo na čisto, nagutali smo se vode koja te danas katapulitira direktno na zaraznu samo pogledom na nju,  zabavili smo se, poneki od nas su naučili plivati i danas imamo baš cool priče. No da se vratimo na temu ovog posta, buhtle, odnosno dizano tijesto. Baka i mama često su mijesile sve i svašta, a kremasti kolači radili su se isključivo za vrlo posebne prigode. Možda iz tog razloga ja i dan danas obožavam klipiće, buhtle, kroasane, orehnjače, makovnjače, itd.

Moram priznati da sam buhtle radila svega par puta u životu, uvijek je to bilo iz glave pa bi i svaki puta ispale drugačije a nikad dovoljno dobro da bih se mogla pohvaliti na instagramu ?. I tako je bilo sve do prije nekoliko tjedana kada sam krenula tipkati sa jednom vrlo dragom mladom damom koja prati ovaj blog. Niste ni svjesni koliko se ja svaki puta iznenadim kada shvatim da ove tekstove čitaju meni nepoznati ljudi, a još više me razveseli kada se javite (stoga slobodno komentirajte, kritizirajte, šaljite svoje recepte i savjete jer jedino tako ćemo raditi bolje kolače). Međusobno smo razmijenile neke recepte, a posebno su me zaintrigirali recepti koje mi je ljubazno proslijedila jer koristi bazične ali zdrave namirnice. Tako se među receptima našao i ovaj recept za buhtle koje se rade sa crnim brašnom. Imate ga za kupiti u Konzumu, ali vjerujem i u svim ostalim trgovinama. Ako ste poput mene onda niste ni sigurni kakvo je to crno brašno i vjerojatno ćete očekivati neku crnu boju – e pa brašno je zapravo pšenično, kao što je glatko i oštro, ali predstavlja zdraviju varijantu jer se radi iz svih dijelova pšeničnog zrna te je bojatije vitamina i mineralima. Prvo sam pomislila da to što je zdravije vjerojatno nosi i određeni nedostatak kod okusa (imam predrasude kojih se ne mogu riješiti pa je kod mene prva pomisao zdravo = neukusno). No, odgovorno tvrdim da razlike nema, te da su ove buhtle najukusnije koje sam ikad probala.

Radila sam ih u nedjelju i pritom sam pozvala na kavu par prijateljica i prijatelja koji čine standardni dio mojeg kluba kušatelja. Buhtle smo doslovno SMAZALI i nitko ni u jednom trenu nije posumnjao da je ovo neka zdravija inačica. Ha! Eto sad! Ako ljudima ne kažete što jedu, a zakamuflirate to u nešto standardno pojest će sve! U ovom receptu koristi se i maslac. Dio ljudi umjesto maslaca stavlja margarin, razlog je očit, margarin možete kupiti već za 4 kn, dok maslac ako imate sreće pa ga nađete na akciji plaćate nekih 12kn. No, iako obično za kreme ne naglašavam da je maslac najbolja varijanta, ovdje to moram posebno spomenuti. Okus vam zasigurno neće biti isti i ovdje će se to jako primijetiti. Pa ako baš želite biti oduševljeni poput mene, probajte sa maslacem.

Uglavnom puno sam tipkala, ajde da vi vidite recept.

PS. Hvala Martini još jednom što je podijelila recept sa mnom, uz napomenu da je ovo recept koji se prenosi iz inboxa. Moje izmijene su: dodala sam ribanu koricu naranče i izvagala sam količinu soli koju ja stavljam.