Čudna su neka vremena došla. Teško ti je, znam. Zatvoreni smo u domovima, čekamo, strepimo, bojimo se. Želimo da ova noćna mora završi čim prije, a po svemu što čujemo ono najgore još nije ni došlo. Neozbiljno smo pristupili ovome, odmahivali smo rukom, bili smo bezbrižni. Onda su počeli prvi slučajevi, slušali smo onako usput i dalje ignorirajući mogućnost da se desi epidemija. Onda smo postali svjesniji opasnosti, neki od nas su se prije od drugih povukli u svoje domove. To smo mi koji smo već vodili bitke za život, mi koji pušemo na hladno, mi koji se bojimo i obične gripe. Onda su se u domove povukli i oni koji su osvjetili važnost onog što nam upućuju stručnjaci i stožer. Ministar zdravstva zajedno sa svojim timom svakodnevno apelira i moli OSTANITE DOMA. Neki i dalje ne slušaju, dok se ostali boje i nadaju da se ništa neće desi njihovim najdražima koji nemaju izbora i koji nemaju privilegiju ostati u sigurnosti svojeg doma.

Znam da ti je teško. Već si 10 dana zatvoren u stanu. Ne izlaziš i ne vidiš se sa prijateljima. Ne možeš na planirenje koje toliko voliš. Mamu i tatu čuješ samo preko telefona. Znam da je teško, ali možda i nije baš tako teško. Lako je prepustiti se lošem raspoloženju, sažalijevati sam sebe i biti ljut što nam je ovo poremetilo planove. I neki dan pročitam naslov…Varaždinka u samoizolaciji: “Da, teško je biti zatvoren među četiri zida”. Znam da je novinarska navlakuša, znam da mediji iskorištavaju ovu situaciju i izvlače neke stvari iz konteksta, ali ražalostio me ovaj naslov. Zato što kad si zdrav, kad imaš krov nad glavom, kad imaš što jesti i jedino što trebaš napraviti da spasiš svijet je ostati doma ispred TVa – NIJE TEŠKO biti zatvoren među četiri zida.

I zato smo Lucija i ja odlučile podijeliti njezinu priču. Priču o pravoj izolaciji. Priču kroz koju prolaze oni najveći borci i koji o tome ne pričaju. Pa krenimo redom…Tu predivnu 25ogodišnjakinju upoznala sam u toku svoje borbe sa tumorom. Ona je tada već bila iskusna igračica protiv te odvratne boleštine, imala je nekoliko mečeva iza sebe i u svakom je pobijedila. I koliko god je moja borba bila teška, njezina je bila 10x teža. I za vas je napisala svoju priču koju prenosim u cjelosti. Želimo vam podsjetiti da imate razloga za zahvalnost, za sreću, za osmijeh. Budite potpora jedni drugima, poštujte tuđe živote i ostanite doma.

Ovo je priča za sve one koji ne znaju što je zapravo prava izolacija, koliko se važnost krije iza ovih riječi #ostanidoma, koliko je strpljenje i psiha važna ovih dana, stoga sjedni, odvoji par minuta i pročitaj ovu priču. 

Dobra večer draga izolacijo!

„Dobra večer draga izolacijo! Nakon godinu dana susrećemo se opet, kao prvo napravimo odbrojavanje, kao drugo samo misli pozitivno, kao treće strpljenje i bez suza! „ Lucija K.

Prije točno četiri godine u ljeti 2016. godine, nakon 3 godine borbe sa „Gostom“ ljetnog sunčanog dana primila sam poziv, s druge strane bila je medicinska sestra koja je rekla: „Lucija, soba se oslobodila, od sutra si u izolaciji i čekaš transplantaciju.“ U tom trenutku shvatila sam za mene je ljetovanje gotovo, nema više kava na terasi, nema više kupanja u moru, druženja s prijateljima, putovanja, ništa. Dana 10.08.2016. ušla sam u tu sobu, sobu koja je imala prozore, no nisu se mogli otvoriti, soba koja je imala tv s par programa, jedan krevet, jedan stol, stolicu, ormar i wc. Rekli su mi od sad je to tvoj dom, koliko ćeš biti tu ne znamo ni mi.

Prvih 10 dana praktički sam si “čuvala mjesto”, a tada 20.08.2016. počela sam svaki dan primati razne kemoterapije – svaki dan drugačije od čega mi je tijelo bivalo slabije svakim danom;  zatim zračenje od kojeg mi je bilo muka da sam samo ležala sklopljenih očiju, nisam ni tv upalila dva dana (koji je inače bio stalno upaljen, samo da ne bude tišina).

Moja me obitelj smjela vidjeti jednom dnevno i to na samo na sat vremena preko malog prozora na vratima.  Razgovarali smo putem telefona, sve stvari koje su donijeli morali su prije toga dezinficirati, a sami su morali obući maske, zaštitna odijela, iako nisu ulazili u sobu, no ušli su u jedan veoma sterilan odjel. Kad mi je bila muka i kad bih povraćala mama je jedino mogla gledati kroz taj prozor. Nije me mogla ni potapšati po ramenu, kosu ionako nije trebala pridržavati jer sam po 3 puta postala mali ćelavko, s 22 godine sam eto isprobala sve frizure.

Došao je i taj dan, dan D ili kako sam ga nazvala dan B-Brother’s day, kad je moj mali brat postao moj najveći heroj. Transplantacija je počela u 8:00 ujutro, on je išao u salu i u tom trenutku samo sam mislila da on bude dobro, da se ništa ne zakomplicira. Eto, tako je to kad ste starija sestra, čak i u tom trenutku mlađi brat uvijek ostaje mlađi brat.

Te noći bilo mi je muka, nisam ništa spavala, ali osmijeh je bio tu znala sam da mi ova transplantacija može produžiti, spasiti život. Tog jutra dolazile su brojne poruke ohrabrenja, sretno na operaciji, no sama transplantacija koštane srži izgleda tako da Vaš donor ulazi u salu, a Vi pokušavate mirno čekati u sobi. Oko 11:00 h donijeli su transplant, bio je u vrećici kao da primate transfuziju, no jak sporo, kap po kap. Transplantacija je završila u 17:00, tijekom tih par sati mjeri se temperatura, provjeravaju tlak. Sve je prošlo super, brat je za par dana išao doma, no za mene igra je tek počela, igra strpljenja i optimizma.

Nakon transplantacije treba neko vrijeme da tijelo prihvati transplant, sve vrijednosti su na nuli. Stoga, kratim dane, gledam  tv, čujem se sa svojima, čitam knjige. Nemam flat internet da gledam sve moguće filmove, serije. Jedem hranu koju dobijem, ne smijem ništa izvana dobiti, s time da je hrana sterilizirana na 200 stupnjeva, pa lijepo za desert dobijem smeđu jabuku i crnu bananu. Od tog mirisa i hrane koja mi se gadi, tipa ribe s ludim očima i sitnim zubićima povraćam, pa doslovno na dan pojedem samo malo juhe i to je to. Ruke perem i dezinficiram konstantno jer idem na wc svako malo zbog silne infuzije koju prima kroz kateter koji je ugrađeni u mojem tijelu. Svaki dan čekam vizitu, a oni opet kažu nalazi su i dalje 0.00. Znači, još uvijek srž nije počela raditi.

Bilo je dana kada sam bila mirna, bilo je dana kada sam plakala, kada sam šutjela, kada sam vrištala. Psiha, pola ozdravljenja. Moraš biti strpljiva, moraš biti pozitivna! To sam si ponavljala u glavi, kad god mi je bilo teško. Nakon tri tjedna od transplantacije došlo je do pomaka, vrijednosti su pomalo rasle. Par puta su mi rekli ideš doma za par dana, no pojavila bi se neka temperatura i odlazak doma je opet bio odgođen. Bila je to prava igra živaca i strpljenja i nekad mi je došlo da izjurim kroz ta vrata i ne vratim se više u tu sobu, no nisam mogla, znala sam da moram ostati tu za moje dobro, da mi kasnije bude bolje, da nastavim di sam stala s druženjima, faksom, putovanjima.

Nakon 58 dana izolacije, 6.10.2016. napokon sam otpuštena doma. Prvo kad sam izašla van duboko sam udahnula svježi zrak, 58 dana bez da sam otvorila prozor, bez da sam osjetila vjetar na koži, toplinu sunca. Ušla sam kad je bilo ljeto, izašla sam van bila je jesen. Napokon sam mogla dodirnuti, zagrliti i poljubiti roditelje. Izolacija me promijenila, naučila sam se biti sama, naučila sam sebi naći zanimaciju. Stvari koje neki možda niti ne primjećuju jer su stalno u žurbi, poput toplog sunca, laganog povjetarca, mene mogu usrećiti. Obitelj i prijatelji koji su od tada pa do danas ostali uz mene, znače mi više nego išta. Osim same sebe, oni su bili ti koji su mi davali vjetar u leđa. Znate onu dobro poznatu:“ Zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu“. Želja koja se meni ostvarila i evo nakon 4 godine tu sam još uvijek.

Budite strpljivi, dajte sebi priliku da u ovakvoj situaciji upoznate sebe, naučite neke nove vrijednosti, shvatite da kako god bilo teško sad, doći će bolji dani. Stoga, ostanimo svi doma, ne ugrožavajmo ljude koji su stariji, bolesni, slabijeg imuniteta, vjerujte mi bolnički kreveti nisu baš udobni kao Vaši doma, hrana je doma boljeg okusa, a i bar možete otvoriti prozor i udahnuti svježeg zraka.